Čudismo se skoro u vrtiću suprug i ja koliko deca psuju. A tek koje viceve pričaju!?!? Naravno, pola klinaca nema pojma šta je značenje koje bezobrazne reči. Njima je važno da „raznose“ okolo šta su čuli od starijih i da se kikoću. Koga je briga šta to znači, važno da je bezobrazno!
Tako jednom pokupimo mi decu iz vrtića i naš klinac od 5 godina prijavi da je danas čuo od Dimitrija neku mnooogooo bezobraznu reč. Mi naravno pitamo koju, ali on neće da kaže. Sramota je jer mnoogooo je bezobrazno. Roditelji ko roditelji, moraju sve da znaju, i zapnemo onda da nam kaže bar na koje slovo počinje ta mnooogoo bezobrazna reč. A on kaže:
- Na „B“.
- Na „B“?
- Aha, na „B“.
E sad, ako vi znate koja ima mnoogoo bezobrazna reč i još da počinje na B, pišite. Mi nismo znali. Ubedi ga nekako suprug da šapne njemu na uvo da niko ne čuje. I dete mu šapne posle malo snebivanja. Reakcija mog supruga bila je burna. Prvo je svim silama pokušao da ostane ozbiljan, a onda je prasnuo u smeh jer nije uspeo da zadrži ozbiljnost ni pod tačkom razno. Klinac se naravno naljutio zato što se tata smeje, i čvrsto obećao da nikad više ništa neće da mu kaže, a ja sam jedva dočekala da se deca zaigraju pa da čujem i ja koja je to toliko bezobrazna i smešna reč na „B“. I samo što su se povukli u svoju sobu da tamo prave lom, suprug je pitao:
- Znaš šta mi je rekao???
- ŠTA???
- BURAC!!!
Od tada je prošlo već više od godinu dana, i mi smo u međuvremenu totalno oguglali na „donošenje“ svakojakih reči iz vrtića. Sada ih molimo da nam više i ne govore šta su novo naučili.
Friday, July 4, 2008
Thursday, July 3, 2008
Najsjaniji od sjajnih korisničkih bisera
O tome koliko daleko seže glupost korisnika naših programa već sam pisala u blogu Korisničko-programerski rečnik.
Ali ovo što se skoro desilo prevazilazi sve tamo navedeno, pa sam morala da uknjižim, jer zaboraviće se - a bila bi šteta.
Jedna velika trgovinska firma razuđena u 25-30 gradova (sela) širom Srbije već godinu dana radi s našim Informacionim sistemom. Sistem ima svoju replikaciju (ili kako je oni popularno zovu „Sinhronizaciju“) koju sami korisnici iniciraju kad hoće da preuzmu ili pošalju podatke, i to klikom na dugme kroz program predviđen za to. Mahom su sada svi (od nekih 60-70 servera te firme) povezani na Internet preko ADSL-a, ali ostalo je i nekoliko jadnih na modemskoj konekciji.
Jedan od diskonata u ne tako malom gradu istočne Srbije još uvek ima samo mogućnost modemske konekcije na Net, što znači da čovek kad hoće da uradi sinhronizaciju podataka mora prvo da se zakači preko Dial-up konekcije, pa onda da klikne dugme za pokretanje prenosa podataka. Onda sačeka nekoliko minuta dok mu program (koji ga uredno obaveštava kako teče prenos) ne javi da je završio, i diskonektuje se sa Interneta. Ništa lakše, rekli biste. I ja. ALI ONI???
Elem, iz gore navedenog diskonta već negde 3-4-5 meseci imamo pritužbe da kad se radi sinhronizacija sve kase se ukoče. Mi smo ove pritužbe blago ignorisali i prebacivali loptu na njihov računski centar kao što je i red. Čovek koji je šef diskonta radi sigurno već više od godinu dana i inicira prenos podataka svaki božji dan i po više puta. Računaš - ume čovek. Pošto smo ga otkačili jedno 100 puta uz obrazloženje da naši programi rade i to kako treba i da se obrati njihovim ljudima, on je onda uzeo uporno njima da dosađuje. I pošto je njima posle jedno mesec dana puko film, ljudi seli u kola i otišli 150km odavde da vide na licu mesta ima li problema sa mrežom, i da eventualno otklone. Stigli tamo, usančili se na server i rekli tom inteligentno šefu:
- Ajde pusti sinhronizaciju da vidimo šta se dešava.
- E, sad ćete da vidite! Ja ovde ne mogu da radim, sve kase mi se ukoče, psuju kupci, čekaju redove, i bla bla bla... nakrš ovo nakrš ono...
I pusti čovek ovim redom:
1. Pokrene Dial-Up konekciju - uspešno.
2. Pusti program za sinhroniaciju i klikne na dugme „Preuzmi podatke“ – uspešno.
3. Program odradi svoje par minuta i prijavi mu „Prenos podatak uspešno završen!“. On klikne na OK – uspešno.
4. Onda razmota ikonicu za mrežu (LAN) iz donjeg desnog ugla ekrana i klikne na dugme DISABLE – uspešno.
I sve to vrlo brzo i uigrano.
Rezultat četvrtog koraka: mrežna kartica na serveru (na koji se naravno kače kase) disejblovana, server odsečen od mreže. Na kasama programi javljaju da je pukla konekcija sa serverom, ali to kasirke ništa ne razumeju već uporno i dalje pokušavaju da naplate račun kupcima, redovi sve veći i veći, a kupci sve nervozniji. A naš čovek, iliti mozak od šefa diskonta, sa pobedonosnim izrazom na licu:
- ETO JEL VIDITE!!! JA PRIČAM OTKAD AL NEMAM KOME! SVE KASE MI SE UKOČIŠE!!!!!!!
A ljudi iz rođene mu firme koji su potegli kolima 150km po vrućini od 37 stepeni da im oprave mrežu - unezvereni i bez teksta!
Možete da pretpostavite šta je dalje bilo.
p.s. Dobro je što još uvek i imaju kupce.
p.p.s. A onaj je i dalje šef diskonta!
Ali ovo što se skoro desilo prevazilazi sve tamo navedeno, pa sam morala da uknjižim, jer zaboraviće se - a bila bi šteta.
Jedna velika trgovinska firma razuđena u 25-30 gradova (sela) širom Srbije već godinu dana radi s našim Informacionim sistemom. Sistem ima svoju replikaciju (ili kako je oni popularno zovu „Sinhronizaciju“) koju sami korisnici iniciraju kad hoće da preuzmu ili pošalju podatke, i to klikom na dugme kroz program predviđen za to. Mahom su sada svi (od nekih 60-70 servera te firme) povezani na Internet preko ADSL-a, ali ostalo je i nekoliko jadnih na modemskoj konekciji.
Jedan od diskonata u ne tako malom gradu istočne Srbije još uvek ima samo mogućnost modemske konekcije na Net, što znači da čovek kad hoće da uradi sinhronizaciju podataka mora prvo da se zakači preko Dial-up konekcije, pa onda da klikne dugme za pokretanje prenosa podataka. Onda sačeka nekoliko minuta dok mu program (koji ga uredno obaveštava kako teče prenos) ne javi da je završio, i diskonektuje se sa Interneta. Ništa lakše, rekli biste. I ja. ALI ONI???
Elem, iz gore navedenog diskonta već negde 3-4-5 meseci imamo pritužbe da kad se radi sinhronizacija sve kase se ukoče. Mi smo ove pritužbe blago ignorisali i prebacivali loptu na njihov računski centar kao što je i red. Čovek koji je šef diskonta radi sigurno već više od godinu dana i inicira prenos podataka svaki božji dan i po više puta. Računaš - ume čovek. Pošto smo ga otkačili jedno 100 puta uz obrazloženje da naši programi rade i to kako treba i da se obrati njihovim ljudima, on je onda uzeo uporno njima da dosađuje. I pošto je njima posle jedno mesec dana puko film, ljudi seli u kola i otišli 150km odavde da vide na licu mesta ima li problema sa mrežom, i da eventualno otklone. Stigli tamo, usančili se na server i rekli tom inteligentno šefu:
- Ajde pusti sinhronizaciju da vidimo šta se dešava.
- E, sad ćete da vidite! Ja ovde ne mogu da radim, sve kase mi se ukoče, psuju kupci, čekaju redove, i bla bla bla... nakrš ovo nakrš ono...
I pusti čovek ovim redom:
1. Pokrene Dial-Up konekciju - uspešno.
2. Pusti program za sinhroniaciju i klikne na dugme „Preuzmi podatke“ – uspešno.
3. Program odradi svoje par minuta i prijavi mu „Prenos podatak uspešno završen!“. On klikne na OK – uspešno.
4. Onda razmota ikonicu za mrežu (LAN) iz donjeg desnog ugla ekrana i klikne na dugme DISABLE – uspešno.
I sve to vrlo brzo i uigrano.
Rezultat četvrtog koraka: mrežna kartica na serveru (na koji se naravno kače kase) disejblovana, server odsečen od mreže. Na kasama programi javljaju da je pukla konekcija sa serverom, ali to kasirke ništa ne razumeju već uporno i dalje pokušavaju da naplate račun kupcima, redovi sve veći i veći, a kupci sve nervozniji. A naš čovek, iliti mozak od šefa diskonta, sa pobedonosnim izrazom na licu:
- ETO JEL VIDITE!!! JA PRIČAM OTKAD AL NEMAM KOME! SVE KASE MI SE UKOČIŠE!!!!!!!
A ljudi iz rođene mu firme koji su potegli kolima 150km po vrućini od 37 stepeni da im oprave mrežu - unezvereni i bez teksta!
Možete da pretpostavite šta je dalje bilo.
p.s. Dobro je što još uvek i imaju kupce.
p.p.s. A onaj je i dalje šef diskonta!
Tuesday, January 8, 2008
Realan život klapa I put - Lanci i sneg
Ljudi, ako ste primorani da krećete na put po ovom vremenu (minus 10 celzijusa i 60 santimetara snega okolo) bar nemojte noću.
U nameri da zavrsimo posao za taj dan rano ujutru i na put u planinu krenemo najdalje do 12 sati, uspeli smo da pođemo u 4. Napolju je već bilo uveliko veče kad smo stigli do Zaječara (dotle bez problema). Problemi su nastali tek kad smo se popeli visoko u planinu, prošli zamrznuto jezero a da se nismo survali u isto, i došli na 200m od kuće u koju smo se zaputili. Da stvar bude jasnija, kuća se nalazi u planinskom selu, na kraju krajcatom, gde dalje od kuće ima samo još dve-tri koibe i koliko ’oćeš vukova i divljih svinja. Čistač iz lokalne ustanove za puteve prošao je do jedne tačke, i tu se okrenuo i vratio, jer zaboga dalje autobus i ne ide, pa što bi on arčio svoje resurse da mogu zaludni „turisti“ pridošli čak iz Niša da prođu do svoje odredišne tačke.
Elem, krenemo mi tako neraščišćenim putem kojim je pre nas prošla možda samo jednom neka lada-niva. Sneg na putu 50 cm, a nama auto nizak, gotovo kao neki sportski model (što nije). Više se vozimo srednjim delom auta po grbi na sred puta nego točkovima, jer ovi tu i tamo dovate do puta pa pokrenu auto koji metar. I sve tako do prve uzbrdice. A onda 2 metra uzbrdo po inerciji i vrrrrrrr... ni makac dalje. Ukopasmo se ko u bunker. U kolima nas svoje supružnika, muž naravno vozi a ja kočim do njega sve u patos svaki čas od straha, tako da sam posle 50km već dobila upalu mišića. Dalje deca (dva komada) od 5 godina, i moj brat koji nam se srećom pridružio u Zaječaru kao pojačanje. I tako ukopani u podnožju uzbrdice šta smo mogli nego da izađemo i da guramo. E tu sad zamislite scenu: ja jedva 50 kila (neki kažu kad se merim zajedno sa krevetom), a kola tona i kusur. Obučena poslovno sa fleknama na čizmama koje odavno nema ko da odnese kod šustera, pa klizaju i po asfaltu a kamo li po snegu i ledu. Al uporna. I tako zapnem se ja svooojski da poguram tonu i 200, dok moj brat kao teži zaseo na haubu da napravi težinu prednjoj vuči, ne bi li auto izašo iz bunkera i krenuo još koji metar. U to ime mi naravno odma proklizaju izlizane flekne na čizmama i noge odlete unazad i ja tresnem još svoooojskije nosem u sneg, a da se auto pri tom ne pomeri ni milimetar, samo se ukopa još dublje. Probamo zajedno da gurnemo (ja sa već snežnim nosem, pa nema više šta da rizikujem), i uspemo da ga pomerimo par santimetara, da bi se čim smo izdahnuli vazduh auto vratio nazad u sopstvenu iskopinu. I videsmo mi – vrag odneo šalu. Daj da se pomučimo da stavljamo lance pa makar i na 200m do kuće. A lanci novi, kupljeni istog dana „usput za svaki slučaj“. Moj muž u životu nije nameštao lance, moj brat nema ni kola, a sebe bolje i da ne pominjem. Prvi put otvorena kutija sa lancima ne ispljunu iz sebe ni jedan jedini papirić,a kamo li tehničko uputstvo. Moj muž ostade zbunjen sa kutijom u rukama, moj brat izlanu: „A bre gde je uputstvo, p..a im materina!“, a ja se priključih svojski njegovim komentarima da se proizvođaču donakršim ljubičice što nema uputstvo. Tu gde smo nemaju domet ni moblini telefoni, a kamo li da imamo bilo kakav help online, ili makar wireless da prikvrčimo laptop koji naravno imamo u kolima na Internet da pronađemo spas. I tako jedina dvojica (odraslih) muškaraca krenu da nameštaju lance u mrkloj noći u još mrklijoj planini osvetljeni samo mojim blicem iz moblinog telefona, i bez uputstva. Deca naravno 65-ti put iz kola gvire i pitaju: „Kad ćemo već jednom da stignemo?!?! Gladan sam.... Meni se piškiii....Oću sok...Oću i ja da guram!!!“ I iznervirani što im niko ne odgovara sve više pojačavaju volume... A nama raspoloženje sve manje optimistično...Brate, ovo postaje ozbiljno... Ali ne lezi vraže! U očajanju i beznađu odjednom se desi čudo! Ugledasmo na kutiji od lanaca onako zafrljačenoj u sneg neke 4 sličice koje podsećaju na uputstvo! I posle kraćeg proučavanja dođosmo do zaključka da su momci sve vreme sa pogrešne strane točka nameštali lance (spolja)! Trebalo je provući sajlu ispod kola i izvući je tako da se okrene s unutrašnje strane točka, a onda zakačiti dva njena kraja koja prave krug unutra, i spolja namestiti-izukrštati lance uz pomoć prilično dobro smišljenih zakačaljki u boji – što je veoma važno (ta boja, mislim). Smislili ljudi baš pametno, da ne moraš točkove da otkačinješ, da pomeraš kola ni milimter, otprilike za 2 minuta da namestiš lanac ko čovek. Naravno, podrazumeva se da su to pravili za normalne ljude, a ne za inženjere – koji bez tehničkog uputstva ili šeme ne umeju ni da beknu. Zato ljudi i nacrtali lepo – da normalan narod može da se snađe. Tako smo sa dva lanca i uz pomoć guranja uspeli da izađemo uz uzbrdicu i dođemo do kuće, sa naznakom da nam je za tih 200m trebalo više vremena nego za 120km prethodnih.
Epilog: u stvari smo mnogo srećno i prošli. Kako smo pošli po mraku u vreme kad su na televiziji javljali da se na put ne kreće bez preke potrebe i da je zimska oprema obazvezna na pravcu kojim smo mi prošli. Niko se nije ni upiškio ni crko gladan i žedan a ni izmrzao (od dece), a nas matore kad smo jednom uspeli da onako uvaljani u sneg i promrzli stignemo do kuće, dočekala je ljuta komova, turšija i topla večera tako da smo brzo zaboravili na pretprljeni ’stra. Naravno, sad seljaci jedan drugome pokazuju one „ukopine“ koje je naš auto ostavio na uzbrdici zvanoj SIPON, i prepričavaju kako glupave Nišlije pošle Lanosom i to bez lanaca u njihovo selo, i još mislili da će „UZA SIPON DA IZIĐU TEK TAKO.. NIJE NJIHOV SIPON MAČJI KAŠALJ... TU SU SE I VIŠLJI ZAGLAVLJIVALI PA SU ONOMAD JEDNE MORALI I TRAKTOROM DA VADE...“. Al nema veze, važno da se nešto dešava, da imaju i oni šta da pričaju uz grejanu i kiseo kupus u ove ladne zimske dane..
U nameri da zavrsimo posao za taj dan rano ujutru i na put u planinu krenemo najdalje do 12 sati, uspeli smo da pođemo u 4. Napolju je već bilo uveliko veče kad smo stigli do Zaječara (dotle bez problema). Problemi su nastali tek kad smo se popeli visoko u planinu, prošli zamrznuto jezero a da se nismo survali u isto, i došli na 200m od kuće u koju smo se zaputili. Da stvar bude jasnija, kuća se nalazi u planinskom selu, na kraju krajcatom, gde dalje od kuće ima samo još dve-tri koibe i koliko ’oćeš vukova i divljih svinja. Čistač iz lokalne ustanove za puteve prošao je do jedne tačke, i tu se okrenuo i vratio, jer zaboga dalje autobus i ne ide, pa što bi on arčio svoje resurse da mogu zaludni „turisti“ pridošli čak iz Niša da prođu do svoje odredišne tačke.
Elem, krenemo mi tako neraščišćenim putem kojim je pre nas prošla možda samo jednom neka lada-niva. Sneg na putu 50 cm, a nama auto nizak, gotovo kao neki sportski model (što nije). Više se vozimo srednjim delom auta po grbi na sred puta nego točkovima, jer ovi tu i tamo dovate do puta pa pokrenu auto koji metar. I sve tako do prve uzbrdice. A onda 2 metra uzbrdo po inerciji i vrrrrrrr... ni makac dalje. Ukopasmo se ko u bunker. U kolima nas svoje supružnika, muž naravno vozi a ja kočim do njega sve u patos svaki čas od straha, tako da sam posle 50km već dobila upalu mišića. Dalje deca (dva komada) od 5 godina, i moj brat koji nam se srećom pridružio u Zaječaru kao pojačanje. I tako ukopani u podnožju uzbrdice šta smo mogli nego da izađemo i da guramo. E tu sad zamislite scenu: ja jedva 50 kila (neki kažu kad se merim zajedno sa krevetom), a kola tona i kusur. Obučena poslovno sa fleknama na čizmama koje odavno nema ko da odnese kod šustera, pa klizaju i po asfaltu a kamo li po snegu i ledu. Al uporna. I tako zapnem se ja svooojski da poguram tonu i 200, dok moj brat kao teži zaseo na haubu da napravi težinu prednjoj vuči, ne bi li auto izašo iz bunkera i krenuo još koji metar. U to ime mi naravno odma proklizaju izlizane flekne na čizmama i noge odlete unazad i ja tresnem još svoooojskije nosem u sneg, a da se auto pri tom ne pomeri ni milimetar, samo se ukopa još dublje. Probamo zajedno da gurnemo (ja sa već snežnim nosem, pa nema više šta da rizikujem), i uspemo da ga pomerimo par santimetara, da bi se čim smo izdahnuli vazduh auto vratio nazad u sopstvenu iskopinu. I videsmo mi – vrag odneo šalu. Daj da se pomučimo da stavljamo lance pa makar i na 200m do kuće. A lanci novi, kupljeni istog dana „usput za svaki slučaj“. Moj muž u životu nije nameštao lance, moj brat nema ni kola, a sebe bolje i da ne pominjem. Prvi put otvorena kutija sa lancima ne ispljunu iz sebe ni jedan jedini papirić,a kamo li tehničko uputstvo. Moj muž ostade zbunjen sa kutijom u rukama, moj brat izlanu: „A bre gde je uputstvo, p..a im materina!“, a ja se priključih svojski njegovim komentarima da se proizvođaču donakršim ljubičice što nema uputstvo. Tu gde smo nemaju domet ni moblini telefoni, a kamo li da imamo bilo kakav help online, ili makar wireless da prikvrčimo laptop koji naravno imamo u kolima na Internet da pronađemo spas. I tako jedina dvojica (odraslih) muškaraca krenu da nameštaju lance u mrkloj noći u još mrklijoj planini osvetljeni samo mojim blicem iz moblinog telefona, i bez uputstva. Deca naravno 65-ti put iz kola gvire i pitaju: „Kad ćemo već jednom da stignemo?!?! Gladan sam.... Meni se piškiii....Oću sok...Oću i ja da guram!!!“ I iznervirani što im niko ne odgovara sve više pojačavaju volume... A nama raspoloženje sve manje optimistično...Brate, ovo postaje ozbiljno... Ali ne lezi vraže! U očajanju i beznađu odjednom se desi čudo! Ugledasmo na kutiji od lanaca onako zafrljačenoj u sneg neke 4 sličice koje podsećaju na uputstvo! I posle kraćeg proučavanja dođosmo do zaključka da su momci sve vreme sa pogrešne strane točka nameštali lance (spolja)! Trebalo je provući sajlu ispod kola i izvući je tako da se okrene s unutrašnje strane točka, a onda zakačiti dva njena kraja koja prave krug unutra, i spolja namestiti-izukrštati lance uz pomoć prilično dobro smišljenih zakačaljki u boji – što je veoma važno (ta boja, mislim). Smislili ljudi baš pametno, da ne moraš točkove da otkačinješ, da pomeraš kola ni milimter, otprilike za 2 minuta da namestiš lanac ko čovek. Naravno, podrazumeva se da su to pravili za normalne ljude, a ne za inženjere – koji bez tehničkog uputstva ili šeme ne umeju ni da beknu. Zato ljudi i nacrtali lepo – da normalan narod može da se snađe. Tako smo sa dva lanca i uz pomoć guranja uspeli da izađemo uz uzbrdicu i dođemo do kuće, sa naznakom da nam je za tih 200m trebalo više vremena nego za 120km prethodnih.
Epilog: u stvari smo mnogo srećno i prošli. Kako smo pošli po mraku u vreme kad su na televiziji javljali da se na put ne kreće bez preke potrebe i da je zimska oprema obazvezna na pravcu kojim smo mi prošli. Niko se nije ni upiškio ni crko gladan i žedan a ni izmrzao (od dece), a nas matore kad smo jednom uspeli da onako uvaljani u sneg i promrzli stignemo do kuće, dočekala je ljuta komova, turšija i topla večera tako da smo brzo zaboravili na pretprljeni ’stra. Naravno, sad seljaci jedan drugome pokazuju one „ukopine“ koje je naš auto ostavio na uzbrdici zvanoj SIPON, i prepričavaju kako glupave Nišlije pošle Lanosom i to bez lanaca u njihovo selo, i još mislili da će „UZA SIPON DA IZIĐU TEK TAKO.. NIJE NJIHOV SIPON MAČJI KAŠALJ... TU SU SE I VIŠLJI ZAGLAVLJIVALI PA SU ONOMAD JEDNE MORALI I TRAKTOROM DA VADE...“. Al nema veze, važno da se nešto dešava, da imaju i oni šta da pričaju uz grejanu i kiseo kupus u ove ladne zimske dane..
Subscribe to:
Posts (Atom)
